06-04-2005, 11:56 PM
Evo ti jos istine o Markalama:
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu u bivšoj Jugoslaviji – bili kameni temeljci kada se ukopavala i zidala, i danas čvrsta, planetarna slika o primitivnom, zločinačkom i genocidnom narodu.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici …”, rekao je ministar odbrane Prvoslav Davinić u intervjuu za “Nedeljni telegraf”, “ali još ne smem da je objavljujem”. Verovao sam da će na Davinićev intervju biti mnogo reakcija. I to bučnih. Međutim, niko od aktera političke i intelektualne scene Srbije – nije se oglasio! Ama baš niko!
Piše: Željko Vuković
U mojim godinama i u zemlji Srbiji, malo šta bi trebalo da me iznenadi. U to sam bio sasvim uveren sve do pre deset i kusur dana, tačnije - do momenta kada u jednom nedeljniku pročitah intervju sa Prvoslavom Davinićem, ministrom odbrane Srbije i Crne Gore.
“Znam pravu istinu o Račku, o Markalama, Srebrenici, jer sam, kao funkcioner UN, dobijao najpoverljivije dokumente i informacije o ovim dogadjajima” – glasila je prva Davinićeva rečenica od koje mi zastade dah.
U trenu pomislih – Bogu hvala, evo, konačno, jednog srpskog političara koji ima hrabrosti da progovori istinu. Ma, ima da do kraja života glasam za tebe, Daviniću, i tvoj G 17 Plus. Jest, da vas nisam nešto posebno ljubio, ali sve vam je oprošteno…
“O Markalama je, na primer, samo francuski TV kanal 5 objavio istinu, ali je ona, zbog političkih pritisaka uklonjena sa ekrana” - nastavi Davinić, a ja ne dišem od uzbuđenja i iščekivanja kad će početi da razbija betonirane laži…
Eshilov povratak
A onda novi šok! Citiram:
“ Tu istinu znam i ja, ali još ne smem da je objavljujem”…
Čuj, ne sme još da je objavljuje!? Da, bilo je previše lepo da bi bilo istinito. Nastavim da čitam, a Davinić nastavio da objašnjava razloge zbog kojih ne sme da otkrije pravu i po celi srpski narod sudbinski važnu istinu:
“Prvo, nalazim se na mestu ministra odbrane, što je politički jako osetljivo i nije moje da otkrivam političke tajne, a kao pensioner UN moram da poštujem odluku o embargo na poverljive informacije, tako da ne smem sada da objavim svoje memoare i otkrivam pravu istinu o ratu u bivšoj Jugoslaviji”.
Uzdahnuh. Da olakšam muku u stomaku…
Stvarno, uzviknuh u sebi, Daviniću, kog si djavola uopšte spominjao pravu istinu kada je ne smiješ otkriti?! Kakav si ti to…
Onda se sažalim na Davinića. Pomislim, pa čovek je u epicentru istinske antičke dileme. Kada bi oživeo Eshil, Sofokle ili neki od njihove starogrčke braće po peru, garant bi prvo zakucao na Davinićeva vrata.
Jer, ne sumnjam uopšte da Davinić dobro zna da su laži i poluistine o Račku, Markalama, Srebrenici i ratu
ve ih prodaj Dzajo, kupi nam Ronalda