Сребреница

[Nedostizni]

“MEHINU kameru” Haški tribunal odbio je da prikaže. Zbog brutalnosti. Ekipa “Večernjih novosti” je u pregledala privatni snimak pripadnika 505. bužimske brigade bošnjačke armije BiH, uključujući i celokupan snimak zverkog ubistva zastavnika Vojske Republike Srpske Radeta Rogića.
Materijal, zaista, nije za prikazivanje. U studiju BK televizije juče su ostali samo novinar i snimatelj “Novosti”. Čak ni Miodrag Popov, ratni reporter, koji nam je prikazao sve snimke, nije mogao kasetu da odgleda do kraja.
Materijal počinje snimkom mudžahedina, koji puši marihuanu. Naredna scena je selo, koje se čitavo puši. Srećom, niko od civila nije ostao. Muslimanski vojnici ulaze u svaku kuću. “Sisu ti j...”, govore na svakom pragu. Desetak vojnika gura se kako bi preturilo stan. Trpaju džepove svim i svačim.
Novi kadar. Nema sela. Tridesetak vojnika peva neku ratničku pesmu. Prilično je nerazumljivo, osim “...ne bojte se četnika... i...srpska krv...”
Pale čak i plast sena pored kojeg prolaze. Totalna destrukcija. “Ovo je oslobodilačka vojska Hamzina”, čuje se glas iz gomile. I tako... iz sela u selo. Neverovatni kadrovi. Apokalipsa, i juče i danas. I zauvek...
Iznenada kamera prilazi grupi vojnika. Napravili su krug. U sredini - zarobljenik.
Udarac pesnicom. Kamera je i dalje na dvadesetak metara. Druga pesnica. Krupan kadar. To je Rade Rogić. Pripadnik Radničkog bataljona. Rođen je 1957. u Sanskom Mostu. Zalutao je. Ovo je njegov poslednji snimak.
Mladi mudžahedin, bar ga tako predstavljaju, sa zelenom trakom oko čela, ispituje ga. Odlično govori srpski.
- Je l' znaš ti mene? - pita ga.
- Ne znam! - kaže Rogić.
- Šta misliš odakle sam? - nastavlja, gotovo sihtući kroz zube.
Desetak mladih vojnika stoji iznad Rogića i smeje se. Kažu da je mudžahedin. Rogić ostaje miran, koliko može. Pokušava da ih urazumi, da pronađe bar neku ljudskost pred svojim dželatima. Diže ruku, kao da hoće da kaže “šta vam je”, i da se probudi u nekom drugom filmu.
Ali, udarci ga vraćaju u stvarnost.
- Zašto sam ja ovde? - nastavlja da ga ispituje očigledno, ipak, “domaći mudžahedin”.
Udara ga pesnicama, hvata za kosu, prosto ne zna šta bi s njim uradio od besa.
- Pa, valjda da se boriš, jebi ga! - odgovara Rogić.
Nov udarac.
- Koliko imaš godina? - ubacuje se novi glas.
- Trideset devet - mirno kaže srpski zastavnik.
- Pa, šta radiš ovde? - pita njega “mudžahedin”.
Nastavlja se salva udaraca. Rogić diže ruku. Brani se, refleksno. - Zbog čega - govori. Čim prestanu udarci, spušta ruku.
- Gde si bio? - nastavlja čovek sa zelenom trakom oko čela.
- U šumi, jebi ga!
- Pa, šta radiš u šumi? - nastavlja pitanjima i udarcima.
- 'Ajmo, 'ajmo - viče neko iz gomile.
Rogić još govori: - Pa, da smo se ti i ja pitali sigurno ne bismo ovde bili...
Neko ga udara po ustima.
- Nemoj vikat j... ga, majku ti j...! - urla.
- Kakva ti je to navika - govori drugi, dok ga drži za kosu i jedva čeka trenutak da sve završi.
Vuče ga za kosu prema zemlji, i udara nekoliko puta iza uveta.
„Tu ga seci, tu ga seci!”
Mudžahedin se ubacuje, naređuje Rogiću da viče “Alahu ekber”(Alah je veliki)
- Nemoj, nemoj, nemoj... - poslednje su reči zastavnika Radeta Rogića.
Razmrskana lobanja ostala je između dva kamena. Iako je loš snimak jasno se raspoznaju tri velika reza: jedan preko vrata, drugi preko usta i treći preko čela. Mudžahedin ga, pozirajući za kameru, hvata za kosu. Diže glavu. Da pokaže svoje delo. Čuje se smeh.
Naredni kadar je u nekom dvorištu.
- Ej, ubili ga, j... li mu nanu njegovu? - čuje se neki glas.
Krupan kadar na ubicu. Drži pušku. Napućio obraze. Pogled totalnog idiota. Naglo ustaje. Trči i diže obe ruke ka nebu...
“Alah ekber” urla...
Okreće se ka vojnicima i nastavlja “'Ajmo, 'ajmo...”.

[Nedostizni]

Evo i kakvog takvog videa ovog ubistva. Inache opshirniji video snimak je pushtan juce na Bijeljinskoj TV.

http://www.ogrish.com/archives/2005/june...killed.wmv

[Northern]

На БК је данас снимак такође био...

[Kospicar]

Hercegovac:
Понављам, каква је то намјера уништити муслимане ако им основ генског фонда пребацујеш на њихову територију!?

Etnicki cista teritorija, sto mozes pobij, sto ne mozes protjeraj.

Sokol:
Kazes genocid?

Ja ne kazem genocid(ali vi uporno tvrdite nije),ima sud nek utvrdi pravi razlog, samo znam da ima elemenata, a da li je za proglasenje istog odlucice organi malo bolje organizovani(i obavjesteni) i od mene i tebe.

A sto stalno izbjegavas da odgovoris na neka pitanja moja i od hercegovca???

Ne znam na koja, ne odgovaram ako nema smisla, ili ako je sve ocito ili slucajno ne vidim.

Jel to tvoj odgovor na one slike koje je postavio fcrs32? Malo ih pogledaj pa onda nesto pricaj a ne da stalno seres kako ste samo vi najebali a mi nismo. I negde si pominjao realnost. Ti mi nisi bas nesto realan.

U ratu je bilo zrtava na sve strane, ali cinjenica je da je Bosnjacki narod najvise stradao(uglavnom civili, a ne vojnici). Na taj post nisam odgovarao jer je ocigledno po slikama izvrsen zlocin i sta imam tu pravdati ista kad je sve jasno, a vecina vas i nakon nekoliko slika masovnih grobnica ili onog videa i dalje negira isto. Sa druge strane ako neki majmun uradio onako nesto da li je to opravdanje da druga strana uradi istu stvar ili nesto jos gore??

Srebrenici, svima dobro poznat slucaj Fudbalski Stadion...ti isti muslimani u okolini Srebrenice pobili vise od 3.000 SRBA


Bilo je napada na srpska sela oko Srebrenice, ali eto zanima me gdje su ta tijela 3000 ljudi, jos nisam cuo za neku masovnu grobnicu gdje su srpska tijela tih ljudi iz tih sela(ne kazem da nije bilo, ali 3000 je brojka preuvelicana-ili daj dokaze da nije).

Paja:
Sto se GENOCIDA tice svako ko ubija civile zene decu je p..ka ,
zasto Rat je rat, ubijaju se Vojnici vojskovodje itd... ono mucenje onih ljudi na snimku je ocajno... ubi ga odma i cao...ali onakvo mucenje ? zbunjen lako je biti smeker sa puskom protiv nenaoruzanog coveka NIJE bitno cija je strana...

Evo to je i moje misljenje, aposlutno isto.

Iako se ne vidi direktno ubistvo, snimak je katastrofa, e sad zamisli da sad neko odgovara ma to je fotomontaza vidis da se ne vidi ubistvo, vidi se prekid kamere i slicno, kao sto sam procitao u postu hercegovca na snimak 6ljudi iz srebrenice.

[Sokol]

(ali vi uporno tvrdite nije), Etnicki cista teritorija, sto mozes pobij, sto ne mozes protjeraj. ,

moj odgovor:

E pa kako to da su u Teslicu ostali muslimani? Cak nisu hteli ni da idu?

Jos da dodamo da ih niko nije ni diro.

Drugo: Pito sam te za bombardovanje nasih gradova jer ti stalno govoris o Sarajevu?

I posto si negde spominjao gde ste spalili crkve imas tamo na onom linku kojeg je postavio fcrs.

[Kospicar]

Magazin DANI(evo sta kazu nasi mediji):
"Istine" o opkoljenom Sarajevu: Spiskovi navodno ubijenih Srba u Sarajevu obiluju falsifikatima i neistinama
Laži srpske propagande

Među "ubijenim" Sarajlijama tokom opsade nalaze se i ljudi koji žive na Floridi, Hrvati koji su ginuli u Bugojnu u sukobima HVO-a i Armije BiH, neimenovane svastike, nevjenčane supruge, lijekovi, ćelije, taksisti, nepoznati...

Nagnut nad najnovijim Preliminarnim spiskom ubijenih Srba u Sarajevu u periodu od 1992. do 1995., koji je, uoči samih pregovora o jedinstvenoj policiji, sastavilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske i objavilo na svojoj internet stranici, Jasmin Odobašić, načelnik Komisije za nestale osobe FBiH - možda jedini čovjek u ovoj zemlji koji se analitički bavi proučavanjem ovakvih "publikacija" - pokazuje prvu stranicu i kaže: "Evo, među prvih osam tobože ubijenih sarajevskih Srba, već sam našao troje koji uopće nisu iz Sarajeva."


Dok prebire spisak, na kojem se našlo čak 2.435 imena Srba koji su navodno ubijeni u Sarajevu za vrijeme njegove opsade od strane srpskih vojski i paravojski, u Komisiji zvoni telefon. Sa druge strane žice je Divna Crnogorac, Sarajka čiji je muž poginuo 1993. godine. Plačnim glasom govori: "Čujem da je MUP RS-a na spisak ubijenih Srba u Sarajevu stavio mog muža. On jeste ubijen, ali od srpske strane! Bio je vojnik Armije BiH i poginuo je na Dobrinji V, 3. augusta 1993. Prvo smo ga sahranili u dvorištu, a onda je, 1996. godine, Armija njegovo tijelo prenijela na groblje Lav."

I, zaista, na spisku je, pod rednim brojem 221, Divnin suprug Ratko Crnogorac i uz njegovo ime objašnjenje kako je "ubijen na Dobrinji III, a tijelo mu zakopano na groblju Sveti Marko"!?

Divna Crnogorac moli Komisiju za nestale FBiH da joj pomogne ime njenog muža skinuti sa tog spiska. Oni obećavaju da će uraditi sve što mogu, ali vrte glavom. Jer znaju da takve intervencije, otkako srpska strana pravi spiskove ubijenih i nestalih u Sarajevu, a to je, po pravilu, svaki put kad se nad RS-om nadvije kakav "bauk" integracije, ne daju ama baš nikakvog rezultata. Jednostavno, čak i kad se i živ čovjek pojavi pred tvorcima ovakvih enciklopedija mrtvih, njega se ne briše. Jer, sastavljači spiskova naivno vjeruju da zločin nije zločin ukoliko nema bar nekoliko hiljada mrtvih glava!

Živi među mrtvima Tom logikom rukovodio se i Marko Mikerević, Sarajlija od 1954., koji je rat proveo u tom gradu, pa čak bio član Sudskog vijeća u Okružnom vojnom sudu u nekadašnjoj kasarni "Viktor Bubanj" 1994. godine. Ovaj nosilac Spomen-plakete Grada Sarajeva i Ordena za vojne zasluge sa srebrenim mačevima, koji mu je dodijeljen ukazom Josipa Broza Tita, u Doboju 2004. objavio je knjigu Sarajevski kazani smrti, koja je navodno svjedočanstvo o 845 ubijenih Srba u Sarajevu tokom opsade.

Koristeći informacije svih relevantnih institucija u zemlji, te podatke Međunarodnog crvenog križa, Jasmin Odobašić je zaključio da je u Sarajevskim kazanima smrti čak 411 imena Srba koji uopće nisu iz Sarajeva, niti su kad u njemu živjeli, da je deset navedenih osoba živo, a 177 uopće nije evidentirano ni u jednoj matičnoj knjizi rođenih! U istoj knjizi spominju se imena 17 osoba koje su nekad živjele u BiH i iz nje se iselile prije početka rata, dok se u 70 slučajeva ime jedne te iste osobe ponavlja po dva ili tri puta, s tim da je svaki put adresa stanovanja različita, kao i mjesto i način navodne egzekucije.

"Ne sporim da je u Sarajevu bilo ubijanja Srba od strane vojnih ili paravojnih formacija koje su kontrolirale grad, ali kad je riječ o Mikerevićevoj knjizi, odgovorno tvrdim da je više od dvije trećine njenog sadržaja čista laž. Između 150 i 160 osoba koje je Mikerević naveo zaista su žrtve zločina, i to ne treba skrivati", kaže Odobašić.

Saša (Stanislava) Inđić, nekadašnji vozač generala Vojske RS-a Momčila Perišića koji je poginuo u Mostaru, u Mikerevićevoj knjizi spominje se kao "sarajevski Srbin, zauvijek nestao", i to na dva mjesta. Prvo pod brojem 260, uz koji stoji da je "odveden iz svog stana u ulici Đure Đakovića kod kafane Koševo" te da je "zadnji put viđen kako svezan sa još četvoricom ljudi stoji pod stražom u parku pored Druge gimnazije". Onda pod rednim brojem 565 opet nailazimo na istu osobu. Ovaj put Inđić je odveden iz svog stana u ulici Miloša Obilića: "Kako tvrde svjedoci, trojica pripadnika Zelenih beretki odvela su ga u pravcu Hamam bara. Tu mu se gubi svaki trag"!?

Ljudi sa tri smrti žive na Floridi Pod rednim brojevima 88 i 121 kao "nestao bez traga" zaveden je Draženko (Ljube) Katanić. U prvom slučaju stoji da je Katanić odveden u maju 1994. iz svog stana na Dolac-Malti, a u drugom da je odveden u februaru 1993. iz svog stana u ulici Dalmatinska. "Njegovo posljednje boravište bilo je u blizini MUP-a BiH, koji je AID koristio kao tajni zatvor. Tu je zauvijek nestao, a tijelo mu nikad nije pronađeno", piše Mikerević. Ali! Draženko Katanić - koji, usput, nije Srbin, nego Hrvat - živ je! On je bio pripadnik Armije BiH do 1995., kad se odselio na Floridu (SAD), u mjesto Jacksonville. Ova, po Mikereviću, žrtva zločina je 2003. godine posjetila familiju u Sarajevu!

Todor (Uroša) Jagodić spominje se čak tri puta. U prvom slučaju odveden je 17. 3. 1992. iz svoje kuće u Sokolović-Koloniji, odakle ga je "grupa Sandžaklija odvela u pravcu ilidžanskog bazena i tu likvidirala". Drugi put, Todor je odveden 17. 7. 1992. iz stana u ulici Zmaja Jove Jovanovića: "Zadnji put je viđen kako ga trojica uniformisanih i naoružanih lica uvode u portirnicu hotela Central. Tu mu se zauvijek gubi trag." I, konačno, treći put, Todor je odveden iz svog stana na Trgu Pere Kosorića: "Ima dokaza da su ga trojica naoružanih lica odvela u zgradu Elektroprivrede. Kako i gdje je završio, nema tragova", poentira Mikerević.

Međutim, istina je da je Todor Jagodić rođen i živio u Sanskom Mostu, da je bio pripadnik 6. brigade Vojske RS-a i da jeste nestao, ali ne iz Sarajeva, već iz Sanskog Mosta - 17. 9. 1995. godine!

Miloša Andrića, prema Mikereviću, odvela su četiri vojnika Armije BiH i predala ga izvjesnom Zejnilu, zvanom Sultan, koji ga je odveo u nepoznatom pravcu. Ali, na Mikerevićevu nesreću, Miloš je živ i zdrav! Toliko da je čak izvadio i CIPS-ovu osobnu kartu. Inače, Miloš za vrijeme opsade uopće nije živio u Sarajevu, već u Hrasnici, odakle je 1993. otišao na Pale, a potom u Ugljevik.

Mikerević je napisao i da je Ana Barać odvedena 1992. iz svog stana na Čengić-Vili i ubijena. Uvidom u matične podatke umrlih Javnog komunalnog preduzeća "Pokop" Sarajevo saznajemo da je Ana Barać umrla prirodnom smrću 5. septembra 1998., da je živjela na Alipašinom Polju, u ulici Semira Frašte na broju 2. U umrlici stoji i to da je sahrana obavljena na groblju Vlakovo 7. 9. 1998. u 12 sati, da je familija uplatila taksu za pet godina održavanja grobnog mjesta, naručila mrtvačku odjeću...

Slično je i sa Lenkom Ćalić. Prema Sarajevskim kazanima smrti, ona je u junu 1992. nestala iz svog stana. Ali, prema podacima JKP-a "Pokop", Lenka Čalić umrla je prirodnom smrću 13. 6. 1997. godine. Dokument "Pokopa" govori da je njena obitelj za sahranu naručila ikebanu, žuti pokrov i odjeću, te je sahranila 14. 6. 1997. godine!? Usto, Lenka je bila adventista i sahranjena je na adventističkoj parceli 4-8 na Barama!

Među "ubijene i nestale Srbe u Sarajevu" Mikerević je upisao neke Hrvate, Bošnjake, Jehovine svjedoke, ljude koji su izvršili samoubistvo (poput Ilije Unufreščuka), poginule od granata i snajperskih metaka ispaljenih sa srpskih položaja, uključujući i one koji su poginuli u Miskinovoj ulici čekajući u redu za hljeb...

Nažalost, Mikerević se poigrao i sa stvarnim srpskim žrtvama i njihovim obiteljima. Objavljujući njihova imena po tri puta (npr. Zoran Jovičić, Radojko Majstorović, Milenko Govedarica, Petar Gašić...) a svaki put dajući drugo objašnjenje o egzekuciji ili nestanku, te drugu adresu odakle su odvedeni i drugo mjesto pogubljenja, Mikerević je sakrio pravu istinu o tim ljudima.

Laži "Istine" "Istina", udruženje za istraživanje stradanja srpskog i ostalih naroda u Sarajevu u periodu 1992.-1995., također se bavi sastavljanjem spiskova. Na spisku ovog udruženja, čiji predsjednik Dušan Zurovac tvrdi da je "samo u Sarajevu ubijeno preko deset hiljada srpskih civila" (u Sarajevu je za vrijeme opsade ubijeno oko 12.000 stanovnika, op. aut.), nalazi se 2.452 imena.

Prema podacima Komisije za traženje nestalih osoba FBiH, na spisku "Istine" - koji se još uvijek analizira i poredi sa podacima relevantnih domaćih institucija i Međunarodnog crvenog križa - izmišljenih imena je između 400 i 500, tu su i imena 13 živih osoba, među kojima je čak deset preuzeto iz knjige Sarajevski kazani smrti.

Pod rednim brojem 222 na spisku "Istine" upisan je Crnjak (Drage) Branko. Uz njegovo ime stoji da je "odveden iz svog stana na Čengić-Vili 8. 6. 1992. i vjerovatno ubijen u depou preduzeća GRAS". Međutim, Komisija za traženje nestalih FBiH ima pouzdan podatak da je spomenuta osoba jedna iz grupe od 13 Hrvata koji su nestali u Bugojnu u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba.

I Simu (Save) Nikolića "Istina" je ubrojala u srpske žrtve muslimanske vlasti, pa je navela kako je odveden iz svog stana na Breki i ubijen. Nažalost, Savo Nikolić jeste pokojni, ali on je poginuo kao vojnik Armije BiH u Varešu 23. oktobra 1994. godine. Sahranjen je pet dana kasnije na groblju Sv. Marka na parceli P-1, a spomenik su mu podigli otac Savo, majka Koviljka i sestra Danica.

Pod rednim brojem 158 upisan je Vladimir Bogunović, uz čije ime stoji da je "poginuo u Miskinovoj ulici u redu za hljeb, od inscenirane granate"!? I na ovom spisku našla su se imena Ane Banjac i Lenke Čalić, koje su umrle prirodnom smrću nekoliko godina nakon rata.

Iako predsjednik "Istine" Dušan Zurovac, našavši se uvrijeđen apelom Društva za ugrožene narode da prestane objavljivati lažne informacije, nastoji svojim izjavama pokazati kako zna kad je i od čega crknuo i koji miš u Sarajevu za vrijeme rata, promaklo mu je da Mušan Topalović Caco nije mogao nikog ubiti nakon 26. oktobra 1993. godine. Tog datuma Caco je poginuo u čuvenoj akciji vlasti u Sarajevu koja se "obračunavala sa organiziranim kriminalom u gradu", a prema Zurovčevoj "Istini", ovaj pokojnik je 28. 12. 1995. na Bistriku ubio Dušana Škobu.

I ne samo da Dušan Škobo nije mogao biti žrtva Cace i njegovih ubica, on uopće nije, kako kaže Zurovac, ni "satrt ni zatrt u muslimanskom Sarajevu", već je ubijen na Grbavici, gdje mu je i tijelo pronađeno. A taj dio grada, koliko znamo, u vrijeme rata bio je pod kontrolom srpskih vojski i paravojski.

NN taksista, baka, muško i nepoznato Nažalost, ništa ozbiljniji nije ni spisak Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Na tzv. Preliminarnom spisku ubijenih i nestalih Srba u Sarajevu između 1992. i 1995., objavljenom 20. aprila ove godine, Komisija za traženje nestalih FBiH tek letimičnim pregledom našla je sedam živih osoba i oko stotinu onih za koje se sumnja da imaju ikakve veze sa Sarajevom.

Možete li zamisliti koliko je ozbiljna entitetska policija koja javnost, sve preko elektronske globalne mreže, obavještava da je u Sarajevu za vrijeme rata ubijen ili nestao Manojlo sa Dobrinje (redni broj 1.105), Milan, Garin nevjenčani suprug, pa NN suprug NN Duške (1.402), supruga od Vase (2.017), svastika Ivana Bulatovića (391), muž Ljubice (1.343), Neđo (1.355), Nikodin (1.363)...

I, hajde, možda su Manojlo i Gara zaista nekad i postojali, ali ko će povjerovati u to da su u Sarajevu ubijeni Srbi: NN taksista, NN lijekovi, NN ćelija br. 2, baka, muško, žensko, nepoznato...

Sve ovo bilo bi smiješno da zapravo nije tužno, pretužno i preopasno. Jer, nakon što nijedna nadležna institucija u državi (izuzev Federalne komisije za traženje nestalih) ne poduzme apsolutno ništa povodom ovih i ovakvih spiskova, a portparol direktora policije RS-a Radovan Pejić važno izjavi kako je navedeni spisak tačan jer je "u dosadašnjoj fazi dokumentovanja i istrage ustanovljeno da su navedene osobe ubijene", te da iz "tehničkih razloga nije dodato još 2.436 imena", na spisku komotno možemo očekivati i prozivku jasenovačkih žrtava.

Srpska politička elita i historiografi-amateri očigledno su uvjereni, da se jedan zločin može opravdati drugim, i da je inflacija fiktivnih stradalnika uteg koji mogu svijetla obraza staviti na vagu sa stvarnim žrtvama.



Kazani laži
Sarajevski Srbi po Marku Mikereviću



Marko Mikerević je u svojoj knjizi Sarajevski kazani smrti među Srbe ubijene ili nestale u Sarajevu uvrstio čak 411 imena ljudi iz drugih gradova BiH: iz Mostara 34, Bihaća i Sanskog Mosta po 19, Goražda i Mrkonjić-Grada po 16, Bosanskog Broda 15, Zavidovića, Bosanske Krupe i Bosanskog Petrovca po 12, Ključa 11, Banovića, sa Ozrena i iz Tuzle po deset, iz Kupresa, Konjica i Grahova po devet, iz Zvornika, Drvara, Dervente i Srebrenice po osam, iz Zenice sedam, Čapljine, Donjeg Vakufa i Jajca po šest, Bratunca i Modriče po pet, Banje Luke i Brčkog po četiri, Gradačca, Lukavca, Šipova, Maglaja i Trebinja po tri, Doboja, Kalesije, Kladnja, Žepča, Dvora, Visokog, Trnova, Orašja, Srebrenika i Bijeljine po dva, te po jedno iz Fojnice, Vareša, Travnika, Šekovića, Korenice, Vlašića, Kaknja, Pala, Prijedora, Širokog Brijega, Novog Travnika, Odžaka, Ilijaša, Šamca, Bosanske Gradiške, Livna, Rogatice, Sokoca i Ugljevika.

Inače, Sarajevske kazane smrti promovirao je samozvani rabin Josif Atijas, pripadnik naroda koji je u povijesti bio najveća žrtva zločina, a Mikerević je svoje "djelo" dostavio Haškom tribunalu.


Amor Mašović, predsjednik Komisije za traženje nestalih FBiH
Zaglušujuća šutnja Sarajlija



"Nije nimalo slučajno to što se spisak navodno ubijenih ili nestalih Srba u Sarajevu, koji je napravio MUP RS-a pojavio samo dan-dva pred sastanak političkih lidera na Vlašiću, na kojem se razgovaralo o ujedinjenju entitetskih policija. Ako to nije razlog, neka mi neko odgovori zašto onda spiskovi nisu pravljeni 1996., zašto se ovoliko čekalo?

Očigledno je da se radi o gruboj manipulaciji stvarnim žrtvama i nastojanju da se skrene pažnja sa razgovora o jedinstvenoj policiji.

Ja ne sporim da je bilo zločina i žrtava i na strani koja je bila pod kontrolom Armije BiH, ali se protivim lažima i igranju ljudima i njihovim osjećajima.

Komisija za traženje nestalih RS-a je prije dvije i po godine napravila spisak nestalih na području "federalnog Sarajeva" i na njemu se nalazi 175 osoba. Kasnije su s tog spiska skinuta neka imena, pošto se ustanovilo ili da su živi ili da su nestali negdje drugo. Međutim, nekim bolesnim umovima broj od 175 nestalih je mali, pa se trude po svaku cijenu povećati ga.

Koliko god da mi smetaju spiskovi koje pravi srpska strana, toliko mi smeta i šutnja koja vlada u gradu koji optužuju za pogubljenja i nestanke. Zaglušujuće mi djeluje ta šutnja Sarajlija. Mislim da bi se spiskovi trebali javno objaviti, a neka ih pregledaju Sarajlije, koje znaju svoje bivše komšije, i kažu šta je istina, a šta ne. U sve bi se trebali uključiti i nadležni gradski, kantonalni i drugi organi i napraviti stvarni spisak ubijenih i nestalih ljudi u Sarajevu tokom opsade, pri čemu mislim na sve građane, bez obzira na naciju."

[bojan]

Dobro se seti kasarne,pa šta bi ono u Vase Miskina ulici,mislim po vama...
Jel to domaćice naoružane oklagijama i šerpama pripucaše?

E da još nešto,MOLIM TE raspitaj se po Sarajevu kako da kontaktiram Alena Mustafića (pevača i kantautora) u vezi ovoga spiska,mislim da ga pitam dal' je bio dovoljno hrabar da prijavi majku na spisak UBIJENIH srba po Sarajevu i kako mu je majka nastradala (ubijena).

I nije greška,majka mu je srpkinja-znam je, bila mi je ujna.I gle čuda i ona je živela na trgu Pere Kosorića.

Ako "ne zna" ili neće da kaže,reci,ja ću da vam obojici kažem,a njemu posle svih ovih godina-lično.

[Nedostizni]

Nemate pojma!
Redakcija Srpskog Nacionala primila je pismo uvaženog američkog istoričara Rejmonda Kenta, koje je on u otvorenoj formi uputio ambasadi SAD u Beogradu. Pismo se tiče događaja u Srebrenici i odnosa službenika američke ambasade prema ovom događaju. Srpski Nacional prenosi delove ovog pisma: Jedanaestog juna 2005. prisustvovali ste konferenciji u Beogradu. Tema razgovora je bila „Srebrenica - Izvan opravdane sumnje”. Preko Centra za humanitarno pravo organizovali su ih ono što zovemo „aktivisti za ljudska prava”, od kojih je najpoznatija Nataša Kandić, kojoj ste odali značajno priznanje. U svom uvodnom govoru rekli ste da „kako se približavamo obeležavanju godišnjice masakra u Srebrenici, pravo je vreme da se prisetimo šta se sve dogodilo pre deset godina”. Vi ste kritikovali grupu studenata završne godine Pravnog fakulteta u Beogradu zbog pokušaja da se baci sumnja na zločine u Srebrenici. Optužili ste ih za „propagiranje opasno neodgovornog mita”, samo da bi se „opravdali ratni zločini počinjeni tamo”. Kao što će se videti iz daljeg teksta, vaše ocene su čisto političke prirode i nisu zasnovane na ekstenzivnom istraživanju onoga što se dogodilo u Srebrenici. Prikazivanjem čuvenog video-snimka jedino se efikasno podstiče širenje mržnje među Srbima u SAD i ostalim evropskim zemljama i još se bolje utvrđuje odavno uvreženo osećanje antisrpskog rasizma. Teško da je „tajna” da su se smaknuća dešavala u Srebrenici i ja sam ubeđen da bi samo mali broj ljudi u Srbiji porekao da se tamo ništa nije dogodilo. Postoje dva osnovna problema u temeljima svake diskusije o Srebrenici. Prvo, ukupan broj tela koji je pronađen u okolini Srebrenice se kreće oko 2.000 i, čak i uz pomoć najmodernijih forenzičkih metoda, nije moguće utvrditi da li su u pitanju Bosanci pravoslavne ili islamske veroispovesti. U svom govoru nigde niste spomenuli paravojnog komandanta Srebrenice, koji je redovno harao okolnim selima, nastanjenim hrišćanskim Srbima, još od samog izbijanja bratoubilačkog rata u Bosni. Iako broj baš nije sasvim tačan, negde između 1.800 i 3.000 bosanskih Srba sistematski je ubio komandant po imenu Naser Orić. Ali, pretpostavimo da su navedene cifre od 8.000 za muslimane i 3.000 za Srbe tačne, da li to zaista čini kakvu razliku za vaše moralno, unutrašnje biće, budući da obe, jednako vredne prezira, predstavljaju broj ubijenih i obezglavljenih civila. Postoje dve osnovne razlike između dva događaja. Jedna, koja se gotovo nikad ne spominje u pristojnom okruženju i koja, zapravo, ide u korist Srba i generala Mladića, „najtraženijeg ratnog zločinca”. Žene, decu i starce Mladić je poslao u oblasti koje su bile pod kontrolom bosanskih muslimana. Orić je samo ubijao Srbe na prostački način. On je ponosno pokazivao svoje video-snimke Srba odsečenih glava. Iz nekog čudnog razloga ovi snimci nikako da stignu do zapadnih medija, preko muslimanskih „aktivista za ljudska prava”? Kao čovek koji se bavi istorijom kako bi zaradio za život, ja sam obavezan da pozovem na posmatranje dokaza. Otkriveno je da se 3.003 imena, koja se pojavljuju na listi „mrtvih i nestalih” muškaraca iz Srebrenice, takođe pojavilo na glasačkim listićima na poslednjim izborima u Bosni. Ono što ja, u stvari, hoću da kažem jeste da je pitanje broja žrtava i dalje prilično otvoreno, kao i to kako su srebrenički muškarci ubijeni u julu 1995, bežeći kroz šume okružene tenkovima Drinskog korpusa, platili svojim životima. Šuma se nalazila u okruženju tenkova Drinskog korpusa koji su pucali nasumice. Umesto da prihvate ponudu Mladića i predaju se i budu tretirani kao ratni zarobljenici, oni su pobegli. Tenkovi, njihove velikokalibarske cevi i njihovi komandanti, „videli” su samo poraženog neprijatelja kako beži i baca naoružanje. Verovatno je najveći deo ubijenih u Srebrenici završio na ovaj način, a ne u masovnim egzekucijama. Mogao bih da se upustim i u dublju analizu vaših ocena, ali ču se ovde zaustaviti. Biće mi zadovoljstvo da vam izađem u susret ako budete želeli civilizovanu diskusiju sa mnom, po mogućnosti u pisanom obliku. Veliki pozdrav Rejmond K. Kent Penzionisani profesor istorije, Univerzitet u Kaliforniji Berkely, Ca. 94720

[Kospicar]

i predaju se i budu tretirani kao ratni zarobljenici, oni su pobegli.

Na srecu nisu im svi povjerovali na 'srpsku rec' kao ona 6-rica.

[LukaLoko]

Kada je Haski sud osnovan 1995. , prvi donatori su bili Pakistan i Malezija.
Ja bas ne mislim da muslimani placaju za to da drugi muslimani budu kaznjeni.
I ne bih rekao da su Oric, Topalovic, mudzahedini samo neki "majmuni".